Naš orkestar je imao čast nastupati na festivalima u Francuskoj (Pons, 2oo8. i 2o13.), te u Kanadi (Quebec, 2o11. god.) Ove godine smo uspjeli dobiti pozivnicu za Brazil , mjesto Sobral, 200-tinjak km od Atlanske obale. Grad je dvostruko veći od Osijeka, i slovi za jedno od mirnijih brazilskih mjesta, sa relativno malom stopom kriminala. Pri organizaciji puta zamolili smo pomoć nekoliko agencija, a Panturist, te vrlo sposobna i uvijek dostupna Mirela Vuk, dali su nam najpovoljniju ponudu.

Orkestar je bio sastavljen od 25 ljudi – kombinirani sastav tamburaške škole Batorek, te Tamburaškog orkestra Osječko-baranjske Županije, uz dva gosta iz Požege – Ivana i Josipa Ralašića, dva vrhunska instrumentalista i vrlo ugodna suputnika.

O8.o7. u 18,oo bilo je vrijeme našega polaska, a plan puta slijedeći: Venecija – Lisabon – Fortaleza. Praćeni brojnim odborom za ispraćaj, koji su činili roditelji i prijatelji, sjeli smo u bus, te ugodnom deset satnom vožnjom, uz vozače Velimira i Franju, stigli smo do zračne luke Marco Polo u Veneciji, gdje smo čekirali let za Lisabon u portugalskoj avio agenciji TAP. Komfor i kvaliteta usluge su u proporciji sa cijenom avio karte – korektni. Trosatnom vožnjom stigli smo na aerodrom Portela u Lisabonu, gdje smo čak 8 sati čekali let za Fortaleze. Vremenska razlika Osijek – Lisabon je jedan sat, a dodatna 4 smo dobili dolaskom u Brazil. Let, bez problema, trajao je nešto više od 7 sati. Prosječna brzina bila je oko 900 km, a visina oko 10 km. Oko 21 h, po brazilskom vremenu, stigli smo na aerodrom Pinto Martins u dvoipomilijunski Fortaleze, oblast Ceara. Kako je na južnoj polutki trenutno godišnje doba zima, i dan traje samo do 18 h, našli smo se u dubokom mraku. To nam nije smetalo da na putu od aerodroma do hotela vidimo pravu sliku Brazila, sa nevjerojatnim suprotnostima: od najsiromašnijih četvrti – favela, do hotela sa 5 zvjezdica. Naš se hotel zvao Mareiro, ima 4 zvjezdice i bazen, a samo nas cesta dijeli od kupanja na pjeskovitoj Atlanskoj plaži punoj valova. Nezaboravna 3 puna pansiona, okončana sjajnim nastupom na ljetnom amfiteatru uz sjajan prijem kod publike. Dakle, upoznali smo onu ljepšu stranu Brazila, a 12.o7. poslije doručka, slijedi odlazak u realnost, u mjesto Sobral gdje se održava kamp i festival u organizaciji Eurochestries-a. Četverosatna vožnja u unutrašnjost, do 22o km udaljenog grada, poslužila nam je da vidimo pravu sliku siromašnog Brazila – bezbroj improviziranih stambenih objekata uz magistralu, sa obaveznim rešetkama na vratima i prozorima umjesto stakla. Spomenuli smo da je u Brazilu trenutno zima, ali, kako je pokrajina Ceara smještena ispod ekvatora, temperatura se ne spušta ispod 25 stunjeva noću, a danju nas grije u prosjeku oko 35 stupnjeva..

Smještaj u Sobralu, za sve mlade sudionike festivala (direktori su bili smješteni u vrlo korektnom hotelu Rio Verde), organiziran je u lijepom samostanu, ali kako te prostorije nisu dugo korištene, korisnici pansiona su imali velike probleme sa nezvanim gostima – kukcima svih veličina i svih vrsta. Drugi dan su se naoružali sredstvima za deratizaciju, pa su si učinili boravak ugodnijim. Naravno da je slijedilo svakodnevno i svakonoćno druženje za mladima iz Brazila i Španjolske. To je, svakako, jedna od ljepših strana ovakvih turneja. Za svakodnevne probe orkestara, te ručkove i večere, korištene su vrlo funkcionalne i dobro uređene prostorije novoizgrađenog muzičkog univerziteta. Udaljenost između smještaja i univerziteta je dosta velika, pa nam je domaćin, tijekom 11 dnevnog boravka u Sobralu, ustupio autobus. Svaki orkestar imao je svoje domaćine, koji su nam koordinirali raspored i rješavali tekuće probleme. Naše sjajne domaćice bile su Quesia Carvalho i Nuna Luna, koje su se sjajno asimilirale u naš ansambl .

Prvi koncert u Sobralu – ‘opening koncert’, na kojemu su se predstavila 4 , orkestra: Orkestar pokrajine Ceara, Orkestar muzičke akademije Sobral, puhači kvartet iz Malage – Španjolska, te naš orkestar, održan je 13.o7. u dvorani Univerziteta. Svaki orkestar je dobio 2o-tak minuta za prvo predstavljanje. Za naš nastup smo odabrali ‘Slavonsku rapsodiju’ Julija Njikoša , uz dirigenta Slavena Batoreka, te ‘Valcer cvijeća’ P.I.Čajkovskog, i ‘Tico tico no fuba’, Z. De Abreua, u obradi Filipa Novosela, uz dirigenta Tihomira Ranogajeca. Dobro uvježbani orkestar, te interesantan zvuk tambure, svidjeli su se domaćinima, koji su završetak našeg nastupa dočekali na nogama.

Slijedili su samostalni cjelovečernji koncerti: 14.o7. – Aracatiacu, 16.o7. – Serra de Meruoca, 18.o7. – North shoping u Sobralu, te 19.o7. u ogromnoj katedrali svete Franciske. Jednosatni program našeg orkestra bio je sastavljen od transkripcija klasične glazbe, te popularnih svjetskih kompozicija. Kao solisti su nastupali: Ivan Rendulić, Hrvoje Harkanovac, Hrvoje Karalić i Vjekoslav Gregić, a kao vokalna solistica Mia Dimšić.      Slijedili su završni koncerti, 21.o7. u katedrali Igreja da Se, te 22.o7. u dvorani Univerziteta, gdje je naš orkestar nastupio samostalno, te kao dio velikog orkestra u jednoj zajedničkoj kompoziciji. Poslije grandioznog koncerta, slijedila je isto tako i grandiozna zajednička večera, u prelijepom restoranu uz domaće vrhunske gastronomske delicije i svirkom i plesom do zore. Direktor festivala je prof. dr. Marco Toledo, koji je doktorirao u Francuskoj, što je i poveznica sa Eurochestriesom. Njegova desna ruka je supruga mu, Adealine, također prof. dr. , francuskinja, koja je svoj europski standard i komfor zamijenila za Brazil, i koja nam je odgovorila da je ovdje vrlo sretna. Kao solistkinja na violini, na završnim koncertima je nastupila genijalna violinistica iz Madrida, Colette Babiaud, a kao gost dirigent nastupio je prof. dr. Jim Sparks, kanađanin sa British Columbia University. Čast da na završnom koncertu dirigira velikim udruženim orkestrom, pripala je i našem dirigentu Slavenu Batoreku.

23.o7. – slobodan dan, iskoristili smo za posljednji šoping i oproštaj od drugih sudionika festivala, gdje je bilo puno neizostavnih drama i suza, a 24.o7. u 11 sati, krenuli smo busom put Fortaleze, gdje smo u 20 h imali zakazan let za Lisabon.

25.o7. u 7 h stigli smo u Lisabon, a već u 9 (+1), dakle u 10, presjeli u avion za Beč, gdje smo u zračnu luku Schwechat sletjeli oko 13,2o sati. Poslije kompletiranja prtljage, oko 14 h, sjeli smo ponovo u bus, a vozače Franju i Ivana smo zamolili za jednu (posljednju) pauzu u ogromnom shoping centru u Pandorfu, blizu austrijske granice za Mađarskom. Umorni, ali zadovoljni, u Osijek smo stigli oko 22 sata, bogati za još jedno nezaboravno iskustvo. Turneja koja se događa jednom u životu!!!